[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dok me hladan vjetar miluje i osvježava,

promatram sivilo tamnog jutra i rumenilo

koje svaku moju pomisao otrežnjava

jer se sunce rano za vjetar zamijenilo

 

i kao da uopće nemam ništa protiv,

toliko mi lijepo lice pomilova.

Što još treba za dan mi neukrotiv,

ja sam radosna zbog hirova

 

koje mi priredi ovaj tihi grad.

Njemu krovovi dosežu visoko,

a još višlje stiže vrabac mlad

za kojim mi pogled ide skokom.

 

Preponosni smo, a tako lako puni mira;

sve nam jasno zbori da je rajska prašina

ovaj vjetar što u svaku poru dira,

sve nam zbori da je vjetar s planina

 

uvijek tako pitom u ovo doba kasnog ljeta,

sada kad su već i duge kiše napadale

jer zbog njega ova dvobojna nam ruža cvjeta,

zbog velikih su kišne kapi njinih snaga pale

 

da pomognu sporu cvatnju svega ploda

što ga ova zemlja uvijek to sve više ima,

što je više drske krvi preko njena roda

i što više nadolazi preko vinograda klima

 

od koje se sve to grožđe lako zarumeni

iaklo je podloga mu sasvim prozirna,

neuhvatljiva je kao neki vilenjak sneni

i sasvim je ova plodna zemlja mirna

 

i sasvim tiho danas tramvaji već bruje,

kao da su neophodni, da nas sve probude

jer nas baš taj vjetar željno očekuje

da bismo se prisjetili rodne grude

 

koja daje izdašna nam rezultata

svojim zlatnim predjesenskim štihom

sad već davnih nemira od rata,

jer nam jutrom vjetar nadolazi stihom.

 06.09.2014. 06:36

 

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting