[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Sjedim ispod drveta posve sama
već je sumrak i spušta se tama
osluškujem krošnjom šumore lišća
i k’o da na tren postaju žešća.

Sve jače vjetar granama njiše
kao da s njima sliku zrakom riše
htio bi fijukom nešto mi reći
i hujanje sve jače započe teći.

Ali ja riječi vjetra ne razumijem
samo mu se prkosno nasmijem
dok crni oblaci razliše se nebom
kiša se začu svojim teškim jambom.

Posted by Sissi

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting