[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Progutao uzdah: Siroko ti Polje!
Odlutao pogledom bez ijedne rijeci!
Uvijek je znao od drugih sve bolje;
Tad slutila nisam – To jednom ce peci!

Ni malo gorcine, ni malo sjete,
Ni prijekor, ni osudu izustio nije!
I dok godine sive, kalendarom, lete,
Srce se Njemu u sjecanju smije:

Kao Vjetar je znao zamrsiti kose,
Milovati obraze strujanjem zraka;
Usne jos Njegov poljubac nose,
Oci k’o zvijezde gledaju iz mraka…

I opet zakipi zelja u meni
Da ruke na Vjetru zaplesu, vec svele!
I Nebu vicem: ORKANE pokreni!
Nek’ miluje Vjetar obraze vrele!

Autor runolist

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting