[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Stvarne rane su covjeku na dusi, a danas je umijece dusu imati,
osjecati nesto i to reci.
Kad nam se svijet rusi, a nosimo osmijeh to je snaga najveca.
Sreca je kad imamo vjerovati kome, al kad se ubodemo na trn jedan,
svaka ruza crna postaje.

Prava pjesma je tuzna, a ostalo su bajke sa srecnim krajem.
Ali dok disem, ipak cu u tuznim pjesmama srecne krajeve da pisem.
Sve sto prodje k’o da nije bilo, slike nam ostaju od onih sto nedostaju,
bez njih isti nismo, zato sam na nebo slao pisma.

Rekoh da me je nekad zivota strah i da je pjesma svaka srca krah,
ali skupih pjesme koje me drze, dok sanjam zivot je vjecan,
a starimo sve brze.

Trenutak je sve al’ to ne znamo, u druge se uzdamo,
a sebe im ne dajemo.
Sebicni smo prema sebi najvise, zato sebe u pjesmi dajem,
zato ovdje srcem pisem.

Nada zivi, mada placamo tudje racune, iako nismo krivi,
necemo izgubit ako se ne predamo.
Ja ne odustajem al me ljudi gube, a kako ne znaju da stisnu zube?
To ne mogu jer maske nose – svojoj sreci prkose,
sebe vide kroz zivote druge.

Danas smo tu, a sutra mozda na dnu.
Jedino tako do vrha mozemo.
Da l je drugi zivot iza ovog?
Da li me ceka ono sto zasluzujem,
ili cemo nevini kaznu da odsluzujemo?

Ni san, ni zivot nisu vjecni, al’ jeste dusa,
moja pjesma..

Autor Chokee

Odgovori

Subscribe without commenting