[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Znam da imaš nesuđene snove
i da često boriš se na koljenima,
i da klecaš srcem blijedi ove,
da se povijaš ka korijenima.

Ima dana kada riječi zastanu,
same sebe preduhitre, same sebe nađu
da su prebjegle u zastranu;
nitko nema novu riječ il’ mlađu.

Štoviše, svi ponavljaju isto,
kao navijeni kolci probadaju srž;
a još misle srce im je čisto.
Sužnjevi smo, uminula krž.

Istog dana kad je sunce zapadalo
nekome je jutro bilo, a nekome ponoć.
Isti osjet ponavlja se kao zabadalo,
ni od kuda ne dolazi pomoć

jer je čovjek nikada ne želi
već to više pamti što ne može skriti;
to što ne zna, to ne dijeli,
al’ je voljan uvijek takav isti biti,

sve dok ne kapne mu zora prosvijetljenja.
Tad u nevjerici Boga ljubi revno
kao da mu nikad nije bilo ta oduševljenja;
sunce izlazi mu bezbroj puta dnevno.

Premda duši možda već odavno je za mrijet’,
i mada joj nije nikad vjerovati toga,
kao malo dijete kad otkriva svijet,
tako izgleda i ona kad otkriva Boga.
‎nedjelja, ‎6. ‎kolovoza ‎2017. 13:29:01

Odgovori

Subscribe without commenting