[Ukupno:2    Prosječno:4.5/5]
Sada je kasna jesen i ovdje već dugo nema nikoga

Je li zrak opojan i tišina blažena, to mogu reći samo ove prastare stijene, kao stvari po sebi, koje se ne daju prijeći ni rastvoriti

Ne gledam ja to sliku, nego me ona sama hvata i okružuje. Upao sam u klopku, bez trunka razmišljanja,

bilo bi mi draže da nema bonace, jer sada kada se stvari ogledaju jedne u drugima neumjesno je tražiti njihove rubove

Slika me dakle ima, ja uzalud sabirem riječi, kao da ih je progutao pijesak, tako se danas ponašaju

Zato prednost dajem onome što me vidi, i ja njega pratim, to trvenje dat će mi snage, ali vraga, opet se ljuljam i poskakujem, padam na jeftine trikove, nema priče koja me može urazumiti,

nema patnje koja me može poučiti

Pa tako s nešto više opreza i svježine napuštam suton, do zore me čeka hrpa papira i prazan stol, nešto malo drva u peći,

Veliki bijeli autobus već je zašao iza crkve

Vrati se, utopli i nemoj odmah zaspati, noć je hladna i bistra, puna napuštenih zvijezda, čija svjetlost već tisuću godina putuje prema tebi

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting