[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Sve zidine sruši okolo svog Uma,
Um je ptica, bela, vodena, besmrtna,
nek poleti lako u nebo to mlako
nad čelima mora, prerija i šuma,
iznad prašna druma i cvetalog vrta.

Sloboda, k’o voda žednom srcu treba;
a kad takneš beskraj,
kad ti lice zarne neuhvatna tajna,
Ti na jastuk usni od oblaka mekan,
u nagosti nevin, o ljubavi sanjaj.

Na posletku svako oseti u nepci
kukuruzni ariš u goliji neba,
promenade hladne, i u žilnoj reci
kako lete ljuti pokajnički meci
da usmrte ljubav, što ljubavi treba.

Autor Simic_Petar

Odgovori

Subscribe without commenting