[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Dok vani vjetar cvili kao pas

i niz tamno okno klize kapi kiše,

ja ti ime zovem a nemam glas,

tek, čujem tišinu što u sobi diše.

 

Odveć umoran od bdijenja dugog

u tišini pustog ponoćnoga sata,

čujem samo lupanje srca svog

kao kucanje na zatvorena vrata

 

I klonem  kao samrtnik na odru

uz  riječi utjehe i sažaljenja,

a riječi sreće u drugo srce dopru;

sve je manje  volje, želje, htijenja

 

A još uvijek ljubav u mom srcu stoji

što uzalud čeka da opet dođe neko

za koga već odavno  ne postojim

i ko je tako blizu, a prokleto daleko…

 

 

Autor Sani

Ova objava ima 16 komentara

  1. Sansan, ostati ću u tvojoj zadnjoj strofi dok ne osjetim da mogu dalje 🙂

    A još uvijek ljubav u mom srcu stoji

    Što uzaludno čeka da opet dođe neko

    u ovim stihovima provesti ću noć …

    Jesam li ti ikada rekla da te volim čitati ? 🙂 i da, riječ zaista ima moć

    Lijepo te pozdravljam !

  2. A još uvijek ljubav u mom srcu stoji

    Što uzaludno čeka da opet dođe neko

    za koga već odavno više ne postojim

    i ko je tako blizu, a prokleto daleko

    Sansan stihovi govore za sebe.Komentar je suvišan.Savršeno! 🙂

  3. moram priznati da mi je ova jedna od boljih tvojih koje sam čitao u posljednje vrijeme
    a početak mi je poseban

    Previše umoran od bdijenja dugog
    u tišini pustog ponoćnog sata,
    ja slušam samo lupanje srca svog
    kao kucanje na zatvorena vrata

    puno pozdrava

    SFD

  4. Jao, jao, posljednja strofa me baš uništila :/ Pronašla sam se u pjesmi uopće i više nego sam trebala, ali upravo to što si napisao – uzalud. Sve nekako dođe kao uzalud, dok vrijeme ne odluči to promijeniti, ili dok sami ne poduzmemo nešto konkretno. 🙂 Lijepu si pjesmu napisao, izazvala je snažne emocije. Lijep pozdrav 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting