[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Smogoviti hladan noćni zrak prodire mi kroz nosnice moje

usred zagrijane sobe u kojoj na parketu prašina se isparava.

Sjedim kao na logorovanju dok mi skeneri greške broje

i započinjem slavlje, uz pića i duhan, usred mekih ponjava.

 

Još uvijek mi je najdraže kraj okana i bez namješataja biti

pa je ovo pismo kao razglednica s nekog staračkog zimovanja

jer ne mogu više svoju zrelost i kontemplaciju dragu sakriti

od strujanja svakodnevnice nego samo činim se da sanjam.

 

Pogađaš, još je ovdje skrovište sve duše moje i oltar kućni

koji skromno iznad mene caruje mojim najdražim vidikom.

Ipak ne mogu sakriti kako bubrezi su moji bremeniti i imućni

jer sve odiše mojim ekstravagantnim stilom, luckastom slikom.

 

Istim razlozima tijelo moje oslobađam od proteza, ogrnuto;

samo tako može se sve vidljivo jednom slutnjom zanemariti,

samo tako može poteći slavlje nadahnuća uz rame pognuto

jer je tipkovnica na koljenima najvažnija koju neću prekriti

 

pokrivalom nježnim od čiste australske runske vune i prave svile.

Prastari kofer pun je uvezanih dnevnika i bilješki, tu, pri ruci,

a na svete knjige pada udaljeno svjetlo neonke iz kuhinje mile

koja već je našla svoje ostvarenje. Oko mene neki mudri nauci

 

za kojima posižem povremeno kako bih ukrala si dobru rimu

ili potražila pouzdanu potvrdu na putovanjima bez itinerara

jer mi jedini povod jesu tvoji tragovi živi što ulaze u ovu zimu,

zajedno s mojom upornom znatiželjom koja ima slatkoga dara

 

prema kojemu sam zdušno obavezna postupati njegujući

i vrlo pažljivo i to je cilj moj koji uvijek postaje vjere zov.

Samo zato ja sam čudna šuša, zato ja sam jedan um putujući

koji samo čeka da mu tiha slutnja Duha Svetog naiđe pod krov.

0911 0406

Odgovori

Subscribe without commenting