Uton

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ranjeno se nebo niz jabanu satra,
Iz nje piri jasna tišina, ja slutim
U tom danu mladom kog umiva vatra
Tebe, kako plešeš sa plamenom ljutim.

Ne, to nije privid, nit žeđ srca sama,
Kom pod senom grada zora suze svetli,
To je crno sunce, to je moja tama,
Dok po Kedru starom smolu žara lepi.

Duše digni jedra,- čujem u lahoru,
Što beskrajna kao vek u žili kama
Verna u slobodi, ko talasi moru
– Nepomična stoji, i o tvojoj sanja

Ranjeno se nebo satra duž jabane,
Ja u žalu gledam tebe izdaleka.
No, ti sama plešeš u obliku vatre,
I odmičeš zavek, kao dolom reka.

Autor P.S

Odgovori

Subscribe without commenting