Utočište
Ja joj ne bijah ljubavnik,
ja samo ljubav njena,
možda bijah.
***
Kad me je htjela ostaviti,
njene su se usne najljepše smiješile,
njene su se trepavice žalosno
u suzi lijepile,
a njene su me smijavice posve dotukle,
slabima valjda nisu suđene sretne ljubavi…
***
Od njene ljepote se pogubih,
više sam ličio na prikazu nego na čovjeka,
ili na balkanskog jaganjca, posve ličih tada,
ispečena uz vatru i rakiju,
kuburu.
Toliko bijah onemoćao da nisam mogao ni govoriti,
niti jesti hranu – piti vodu.
***
Jabučica mi se pod grlom bijaše okamenila;
dolje-gore hodila,
pa se zaglavi suha,
u grlu…
pa sam je suzama kvasio da mogu disati.
***
Oči moje ne gledaše tada zemlju:
„Šta će mi zemlja grešna!“ – govorio sam;
„Nebo!“
„Samo se nebo broji!“
„Nebom se zvjezdanim božija nevinost šeće!“
„Ah gore, gore,
gore je moja raja!“
***
A nebo se bijaše zainatilo ljepotom,
zamahalo se zvjezdanim tragovima,
isprelo mi bajke nebeske u njedrima .
Osjećao sam da me ono nije iznevjerilo, da me voli, da sam njegov.
Tako se bijasmo zbližili tu noć nas dvoje;
ja pod vrbom – sam,
nebo na nebu – samo.
***
Gledao sam Vlašiće kako polagano hode,
pjesma se čula odozgo,
tiha, tiha;
posve tiha.
Dok vlašići preko neba zori divnoj klize,
ja ih pratim ispod vrbe.
Nebeski stožer je na visini škripao.
Zadrhtao sam plašeći se da mu ne popucaju štice i karge
u okovima…
***
Široka Rijeka je šumila.
Tu noć sam je zavolio.
Široku rijeku,
mislim.
Ta noć je bila noć tihe suze
i noć opraštanja je bila,
mojoj voljenoj;
i s mojom voljenom.
