[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Mrkle se mrkline, nado, valjaju
kada god ja na te oči svratim;
sve se tvoje lijepe geste kaljaju
kada god ja tvoje misli shvatim,

tako slatke, tako medne i duhovite,
pune privlačnosti s kojom želim pasti
u predanja te tvoje dubine skrovite
s kojom čak i uspomene čeznule bi rasti

makar crne, pomiješane zlatnim.
Oduvijek ih pamtim kako su me rušile
s visokih planina prema jezerima blatnim
gdje su šumska bića izgledala kao vile.

Još i danas ne znam što me to obaralo,
ubojica nikad nije se pokazao,
a srce je moje samo stvaralo i stvaralo
sve dok nije tu zabazao

netko s tvojom, nado, siluetom.
Ne gledaj me tako lihvarski,
ne dam srcu svome spetom
da priljubi leno carski,

ostavi mi barem tu iluziju
pa me ljubi bilo kako;
znam, kad ruke se naužiju,
da me nećeš ostaviti lako.
‎utorak, ‎5. ‎rujna ‎2017. 01:07:53

Odgovori

Subscribe without commenting