[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nestala je tuga u raskoraku trena,
među mislima zakopana,
duboko u bezdan prošlosti.

Misao na usne tvoje
kao oblak meke,

otvorila je radosti neke,
daleke,

što izgubljene bijahu
među trnjem problema,
(maskiranih u normalni protok dana)
prekrivene tisućama suznih rana.

Zbog tog nektra rajskog
i nebo se jednom otvorilo,

sjećam se,
tada sam ih ja ljubio;
prvi put.
Pa i zatreperim kao prut,
ponekad,
zbog poljupca tvoga,
čak i onog u mašti,
u našoj bašti
iza bijele kućice,
gdje u ljetu trošimo zagrljaje noćne.
Zato je obožavati lako,
te usne tvoje sočne,
kao nikad prije niti jedne druge,
jer brišu tragove tuge,
te usne tvoje,
zauvijek prislonjene
…na moje. 

Posted by Pippo1906

This article has 3 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting