[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dok stojim okovan mahovinom u vremenu, ja čuvam te. Moje mrtvo hladne usne govore volim te, dok još u meni te riječi bolno peku i daju nadu razorenom tijelu i duši. Nakon svega samo te riječi ostaju, riječi koje klize niz obraz u toploj tekućini.

Oči te mole da opet zajedno gledaju svitanje nove zore. Suze na mome licu više ne kapaju iz istih razloga kao nekada, nisu više sretne ni lagane, nego teške kao sva patnja svijeta zarobljena u jednoj kapi.

Naše zvijezde koje sada sam promatram su izgubile sav svoj sjaj, ugasle su, nema ih. Samo trunčice žute svjetlosti naviru kroz tu beskrajnu crninu, naviru kada se sjete nas.

Želje u meni sada su još jače dok sada drugi u tvom zagrljaju sija i rumeni se od sreće. Ako ikada pomisliš na mene, vidjet ćeš na  tmurnome nebu jednu pticu. Tada se sjeti mog pogleda i onih suza na mome licu.

Autor Dark Indigo

Mislim da ćete saznati dosta o meni putem mojih fotografija, crteža i pričica…:) Inače se amaterski bavim fotografijom, sviram gitaru, crtam, Parkourom te od nedavno i pišem…:)

Website: http://indigo-ri.deviantart.com/

Ova objava ima 4 komentara

  1. Prelijepo mada pretužno Dark!
    Ali jako lijepo dočaran osjećaj nedostajanja…i ljubavi koja još živi u tebi.
    “teške kao sva patnja svijeta zarobljena u jednoj kapi.”…osobito lijep stih!
    Pozdrav ti ostavljam!

Odgovori

Subscribe without commenting