[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Umiremo, budni…
Dani uspavani lišća šapatom
odlaze jatom divljih pelikana.

Kiša mlaka, iz trešnjinih oblaka
— od milion uzdaha teška,
na prazne zene kao kazaljka mi pada.

U svakom jutru tvoja je tišina,
hladni pogled u šetnji vetra,
a vetar je naš Polutar,
veže nas daljinom,
no jedno drugome nam ne da!

I srce se izmrvilo, kao crna ikra,
i kap tvoga obraza, zaboravljena,
u promaji između hodnika.

Sad samo Avgust krvari sunce,
pa ljubavi pčele iz ugasle vatre
polete u zaborav, lako, kao nade.

Autor Simic_Petar

Odgovori

Subscribe without commenting