[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjedila je sama u mraku. Potpuno sama.

Ponekad se okretala oko sebe ne bi li opazila nekoga,

ali to je bilo uzaludno. Jednog je dana u njezinu sobu

ušao tračak svijetlosti. Ona je opazila svijetlo,

ali se nije obazirala. Htjela je još barem malo ćutjeti

u svojoj tmini. Bilo je toliko bolno da joj se počelo sviđati.

Puno je razmišljala. Razmišljala da se okrene svijetlu.

I tako su prolazili sati, dani, tjedni, mjeseci… Pružala je

svoje ruke široko, kao nikad prije. Kao da je čekala heroja

da je spasi. Ruke su joj bile promrzle od hladnoće u kojoj

je živjela. Odjednom je pala na pod. Ruke su prestale drhtati,

bol je nestala. Više se nikad nije probudila.

 

Tena Bujan

Posted by TenaBujan

6.2.1996., Čakovec.

This article has 6 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting