[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jedna stvar mi nije promakla,

prepoznajem li to Tvoju ruku

kako krasi nebesku sliku,

Sa druge strane oblaka?

 

Prepoznajem li to Tvoj čarobni osmijeh,

Kako me mami u nebesa,

Tvoja me osmjeh nadahnjuje,

rješava tuge i stresa.

 

Zašto me ne primi,

povuče gore k Tebi,

da sagledam svijet,

Kako ga Ti gledaš,

da pogledam zašto svima,

ljubav predaš.

 

Da shvatim zašto te ljubavi dostojan nisam,

pažnju nekad dobivam, nekada ne,

zašto meni ti si sve,

za tebe molim se Svevišnjem,

Koji je još iznad Tebe,

On mi možda šalje,

pogled s oblaka Tvoj,

da uzdigne život moj.

 

A možda samo čekam Tvoje blagostanje,

Tvoju pojavu, Tvoje zdanje,

možda tada kad se pojaviš u sjeni oblaka,

tuga nestane,

sreća u moj svijet dođe.

 

Možda baš sutra,

primijetim to da gledaš u mene,

a možda mi to,

bude dokaz da ćemo nekada,

biti zajedno.

 

Još sjedim i gledam,

tvoju lijepu ruku,

kako krasi nebesko plavetnilo,

gore,

iznad oblaka.

 

Ivan Bručić 2.11.2012.

Posted by Ivan Bručić

Imam 23. godina i počeo sam pisati početkom 2012. godine nakon svoje zaljubljenosti.

Website: https://www.facebook.com/ivan.brucic.7

This article has 3 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting