[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Umor polako obuzima tijelo,

duša ranjena od silnih oluja,

tone u more sna.

Smijeh vjetrovi odnesoše,

u nepoznato i zalediše.

 

A kako sam nekad volio zore,

livade jutarnjim srebrom posute,

kako sam nekad volio sunce,

bosonog trčati po vrućem kamenu,

a kako skočiti u hladnu rijeku,

kako sam nekad volio goru,

po klancima njenim slušati jeku,

po šumarcima blago na ispaši,

a od svega mir u mojoj duši.

 

Život okrutan kao maćeha,

nadanja mi zabranio,

ostala su samo sjećanja,

a snovi, snovi se tope,

kao proljetni snjegovi,

nade postaju nepoznate,

kao udaljeni svjetovi.

Autor Hugo1

Odgovori

Subscribe without commenting