[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nisam bila dovoljna. Fatalna. Prazna iznutra. Nisam bila ličnost. Sam ljubav. Na mom licu nije bilo traga tajanstvenosti i dubine. Glamura. Samo ljubavi. Samo ljubavi. Sati i minuti za njega otkucavani. Svaki treptaj, svaki dio tijela. Svaki atom, svaka ćelija. 

Išla sam u M. da kupujem za njega. Kupovala sam za njega. Peškir, zeleni, veliki, ..pepeljaru, jer podrazumijevalo se da puši, čaše  za vino..haltere..Sve za njega. Koliko sam umjela i mogla. Preuredila bih kompletan svoj život za njega. Kupila bih posteljinu od svile i satena, veš od svile i čipke. Sve najbolje, sve najskuplje. Nisam imala za sve. Možda je to shvatio. Možda mi je čitao misli. Možda je mislio da je to malo, da nije dovoljno. Možda me je sažaljevao. Ne treba mi sažaljenje. Ni od koga.

Nikad nije došao. Zašto? Toliko me je želio. Ne razumijem čemu taktika, igra. Falilo mi je nešto. Ja sam htjela sve i odmah. Sa čovjekom koga ne poznajem. Koga znam i kome vjerujem. Koga volim. Zbog koga sam išla do krajnjih granica uma, srca, ponosa i razuma. Toliko sam ga željela. Nikad nije došao. Moj stan je ostao prazan i pust. Naš stan. Ušli su drugi. Uništili ga. Demolirali. Ne ja.

Zbilja, bio je to moj prvi stan. Njegov stan. Lipe u proljeće. Romantično, idilično. Pastoralno. Poetski. kako god hoćete. Bilo je tad i nikad više. Sunce je stajalo u zenitu. Gradiška 2011. Bila sam tako živa. Bilo je tako lijepo, u Gradišci, u proljeće. I on, njegovo lice. iglas. Nikad više. Njegove riječi, i smijeh. Bezbožnik. Ateista. Možda i bolje što nije došao. Da je došao, ne bi to bilo to. Kao u snu, kao u sjećanju, kao u želji. Ili bi bilo bolje i fatalnije?

To proljeće bilo je moja poslednja strasna mladost. I ljubav. Da li će se još ikad ponoviti?

Možda bi opet trebalo da odem u Gradišku…

Autor Mica

Odgovori

Subscribe without commenting