[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Bijelo se inje spušta u noći
kao trag anđela ledenih srca
što rugaju se smrtnicima
u njihovoj čežnji da im dotaknu skute.

U hladnoj sobi ležim gledajući u prazno
i čekam zvuk dalekih praporaca…
kočije što odvoze ljude kao ja…
u zemlju sanja.

I tada te sanjam…
prosula si kosu na moje grudi
i prvi puta slušaš to srce što kuca za tebe
ono kuca postojano kao da je iz davnina.

Nikada te ne bi iznevjerio ovaj vojnik
što čuva stražu nad tobom vjekovima
i prati te kao sjena na tvome putu uzoritom
jedina si kolajna na presahloj mi duši.

U daljini se čuju violine
blagi zvuk struna silazi kao mjesečina
nježno na tvoje grudi pune bjeline
u rosu pale su ti zjene… i sada znaš…

da ne ljubim te samo usput i ovlaš
u moju narav utkana si kao studen
što huji sjetom nad ravnicama
ta studen srcu tako draga.

Bijelo se inje spušta u noći
kao trag anđela ledenih srca
što rugaju se smrtnicima
u njihovoj čežnji da im dotaknu skute…

a ja te sanjam, sanjam te dragu…
ne ćutim zoru i jutra, samo te sanjam…

Ivica Grgić

Autor Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting