[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Legni tu kraj mene

na sijeno naše požude

gdje će mirisi dalekih polja

vlatima zlatnih boja

naslikati čarobna sjećanja.

Primakni se još malo bliže,

da mi na grudima zaspi tvoj uzdah

kojega sam u pjesmi pastirske frule

uplakanoga pronašla,

pa ga u svoj meki rubac zamotala,

i sakrila.

Ugrij me noćas

toplinom snage svojih želja,

da se rascvjetamo kao divlje ruže

i isprepletemo trnjem i laticama

i da nikada više ne budu promrzle

tvoje zime u mom oku.

Ostani u mom zagrljaju

i ne idi nikamo,

ne odazivaj se vjetru koji te zove,

niti brodovima koji već sidro podižu,

daj da budem tvoja sirena

koja te začarala na plesu mjesečine

i svojim opojnim glasom u snove uplela.

Evo, ostani još bar trenutak

koji neka ne bude ni moj,ni tvoj,

neka bude samo naš,

da razlijemo poljupce u paletu strasti

i začuđeni gledamo

kako vrijeme staje

dok se poigravaš s nemirom

na mom golom ramenu.

Autor vila

Ova objava ima 18 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting