[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Priklanjam se rađe ovoj sudbini

nego da konce vuku i pletu

lutkari koji ožive marionetu

a potom ostave samu na bini.

 

Pristajem da sam i posljednji ološ

i da me vodi srce `mjesto uma,

al` ne i na igru i osmijeh klauna

u komadu koji ne vrijedi ni groš.

 

Jer život je nekad poput teatra

gdje su predstave površne i plitke

za publiku koja želi samo užitke

i elitom samu sebe smatra.

 

I radije ću biti samotni vuk

nego žrtveno jagnje za klanje

koje ide stazom, više il` manje

kojom ide i sav ostali puk.

 

Jer puno se toga obično propusti

kad želi se živjeti u tuđoj koži,

a jednom se maska sa lica odloži

svjetla se pogase i zavjesa spusti.

 

 

 

Autor Sani

Ova objava ima 18 komentara

  1. Ma San,napisala bih i ja kao i Songy …ali nemam to jel:))
    Odlični stihovi!I tako životni…Jako dojmljivo napisno dragi San!
    “a jednom se maska sa lica odloži

    svjetla se pogase i zavjesa spusti.”…a onda ostane samo istina s kojom moramo živjeti…
    Osmjeh šaljem i nek ti je ugodno veče:))

  2. puno lijepih poređenja
    ali ovo mi je posebno

    Jer život je nekad poput teatra

    gdje su predstave površne i plitke

    za publiku koja želi užitke

    a elitom samu sebe smatra.
    pozzz

  3. Dobro je ne biti lutka na koncima, publika zna i zaspati! Dobro docaran put ne prilagodjavanja, pa nek je i uzvodno, tezi je, ali interesantniji i svoj.
    Lep pozdrav san!

Odgovori

Subscribe without commenting