[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sve je bilo prekriveno maglom,
a mi smo bili marionete u tuđim rukama,
Pokretali su nas njihovi osjećaji,
želje,misli,
a mi smo bili zarobljeni u vlastitoj koži,
nismo se usudili ni vrištati.

Tragovi ostaju sad,
sve što smo propustili,
sve što je prošlo pokraj nas
poput vihora,
zaneseno lošim navikama.
Sada se nosimo s tim,
ali to više nisu naši životi,
oni su davno uništeni,
zaneseni maštom i snovima
koji neće nikada nestati.

Usudili smo se moliti,
naše molitve nisu uslišene.
I što nam sada ostaje?
Sve što smo nekada bili
daleko je iza nas,
Sve što sada želimo,
prevelik je teret,
težak da ga nosimo.

Bili smo marionete.
Sada se se trudimo
zamesti im trag.
Mi nismo ono što bismo trebali biti,
samo duhovi čovječjeg lika
koji neumorno traže
izvor da se napoje.

Ljubav ne ostaje za nas.
Kad nam se učini da volimo,
to je samo navika,
Onaj loši čin kojeg su nam usadili,
a da pritom sami nisu voljeli.

I što bismo sada trebali biti?
Marionete bez njih?
Bez njih da nas vode u pustoš,
da srljamo sami bez osjećaja,
da se izgubimo u ravnici
tražeći skretanje
iako ono ne postoji…
Jer sve je samo pravac
bez povratka i kraja!

Kad nam zametnu trag,
neće biti bitno.
Neće biti onoga tko će mariti,
nama samima to neće biti bitno,
Sve što smo nosili bile su krinke
spremne da promijene ulogu
kad god je trebalo.

A gdje smo sada?
Zaglavili bez potrebe za slobodom,
nju nikada nismo ni posjedovali,
zarobljeni tuđim težnjama,
uništeni teretom.

Posted by Katarina

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting