[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
I

Životi su nam raspolutan

ikao truhle dinje

nožem u rukama usmrđele politike. Razdrte.

No, ohrabrujuće je to što samo želja za zaboravom

se ne može zaboravit.

Ko si ti da lutaš u mom Prezentu?Katarzo dječačkih snova.

Nakazo mog kajanja. Gujo. Otrovnice.

Stani, ili nek barem zacijele rane.Skini krvave ruke sa mene.

Zlobom su uprljane.Zavidnice na sreći.

A dug je put pred nama. Dovoljno dug da ode onome što nije dobro.

Dovoljno da neka crna mačka s Venere pređe preko puta života.

Dovoljno da razbijemo ogledalo u kome se gleda prvobitni Um.

II

Ja ću biti posthumno poznata i poštovana više nego

kroz tvoje životne korake.

Jer ja sam ono što ti tek nazireš kroz maglu neznanja.

Svijetlost utopljena u prapočetnu Bit.

Ja se krijem u odsjaju tvoje misli svaki put kad ko Medžnun zajecaš.

Ko si ti da mrviš dane u ambis bespovrata.Ko si ti da hraniš me tugom.

Ko si ti, zabluđeli bezbožniče.

Pogledaj u beskraj nepoznatog vremena pred sobomi

prigrli tu figuru iz praskozorja.Figuru mikrokosmosa.

 

Mi smo zacijelo svemir u svemiru

ili bi takvi trebali biti.

Autor Adem Garić

Ova objava ima 10 komentara

  1. Ademe , pišeš jako teške stihove u ovih nekoliko posljednjih pjesama…nadam se da je samo trenutna imspiracija i da nema veze sa nekim događajima u tvom životu…jer sjećam se divnih ljubavnih koje si nekad pisao..gdje su nestali?
    Topao pozdrav ti ostavljam i osmjeh:))

    • ljubav je ono što pokreće sve nas, adem nije izuzetak u tome, sve ovo je rekao bih, druga strana medalje, ništa dramatično se nije promjenilo, sem misli koja sazrijeva 🙂 pozdrav

Odgovori

Subscribe without commenting