[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Uplašenih očiju premetao je po rukama nova sepeta,

ovaj kao da joj je malešan,

ovaj kao da joj je potaman.

     

Ljeskovina zavodljivo bljeska pod dlanovima ogrubjelim,

nudi mu se.

Kasno je, ljubavi moja,

kao da nama dockan je?

Je li?

Kaži mi?

Reci mi nešto,

prozbori iz sepeta, moja draga…

 

Odnijet ću te na plećima,

skrivenu u sepetu,

ukrasti te svima kanim.

Darovati tobom moju nježnu dušu

i tijelo željno ljepote.

 

Da mi pjevaš pjesme nepjevane,

da mi igraš igre neigrane,

da mi spustiš poljupce zaboravljene,

i radosti nedočekane očima samotnim da ponudiš…

 

„Selam, selam, dobri ljudi.

Pomoz Bog!

Pomoz Bog, dobri ljudi!

Ama, nosim evo gorom svoje nenošeno blago,

u svome novome sepetu!“

 

(“A  tebi ne da vrag da miruješ u sepetu.

Ne izviruj radoznalim pogledima,

ne miči u mrklu mraku obrvama divnim,

 još je opasno,

 još te ne smijem spustiti na grudi s visine,

pokloniti se pred tvojim bićem,

cjelivati te, melek moj…”)

 

Kad te zaljuljam u naručju

zapjevat će i moj sobičak,

kad te zaljuljam u naručju

zapjevat će zvjezdice nebom.

 

Dignut će se moje lastavice nježne,

visoko,

visoko.

Nasmiješi mi se, zoro nedočekana.

Zapjevaj mi, pjesmo nenapisana.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting