[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Čovjek je složena stvarnost.

Njegov je duh nadnaravan,

psiha mu je na granici

prirodnog i natprirodnog,

tijelo mu je materijalno,

duša neobjašnjiva.

Kad pogledam čovjeka,

u njemu gledam sve to.

U svakom čovjeku vidim

te različite razine bića.

Kako da ne primijetim

ono što mi se nameće

kao odgovor na pitanje?!

Kako da zatvorim oči

pred zastrašujućom

stvarnosti nepoznatoga,

samo zato što me strah

priznati sebi da je borba

ovaj puta meni namijenjena?!

Kad su ti oči duha otvorene,

ne možeš samo zažmiriti

i reći da ne vidiš istinu

ili da ona ne postoji

baš takva kakvom je vidiš.

Moraš uzeti mač ljubavi

i štit molitve za rat

u kojem nema garancije

da ćeš pobijediti neprijatelja,

ali u kojem ne smiješ

postati dezerter.

Taj si bijeg možda nikad

ne bi oprostio.

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting