[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

u noćima kao što je ova
iz pogaženog srca najveća se tuga uzdiže
i kola kroz vruću krv
pritišće mi njedra i bez daha ostajem
guši me tuga i ne odustaje
sve dok i zadnju želju za životom u meni ne ubije
ona želi da me nema
već se i očaj javlja
baca me silovito po mračnoj sobi
iz koje je i tvoj miris iščezao
i već mi tijelo umorno pada
udovi mi klonuše na plahte znojem natopljene
i uzalud tražim spas u sjećanju
o uspomene se neke kao o zadnje niti spasa hvatam
a ne mogu više razabrati postoje li one
il ih je srce željno ljubavi izmislilo
al očaj je od svega jači
ne dopušta mi da dišem
vrela krv već mi žile razara
i nemam više snage ni najmanji pokret napraviti
i kad pomislim da to je kraj
utonem u san još strašniji i bolniji
a tuga mi do boli tijelo ranjava

da mi je barem srce iz grudi istrgnuti
u vatru ga strašnu baciti
da ne muči više ovu grešnu ljubavi nedostojnu dušu
da mogu barem još jednom
tek dahom po licu
po tvojoj kosi usnama prijeći
pa onda nek me očaj baci u crne dubine
da iz njih više nikad ne ustanem
jer ne mogu gledati svijeta u kojem nisam tvoja
u kojem ne mogu tebi pripadatai
u kojem ne smijem za tebe živjeti
pa onda nek me nema
kad za tobom mogu jedino umirati

Autor Slavica

Odgovori

Subscribe without commenting