[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sreća se ne kroji u pogledu na život tuđ’,

jer u cipelama njenim možda udobno nije.

Al’ džaba sve, kažu da je čovjek proklet

za oko zapele te lakovane cipele.

Kad štikla mala lupi o pod

zazvekeće talas daleko kroz vod.

Čovjek je tako čudno biće

kad nešto želi, do kraja svijeta ići će,

samo to želim, to moram da imam

tako je oduvijek bilo svima.

Al’ čudna magija je u cipelama tim

kad gledam sa strane pa razmislim.

Ne vidim ja ništa posebno,

nemaju cvijet, možda nisu prošle cijeli svijet, a takva moda ima kratak vijek.

Al’ nešto me mami,

mira mi ne da kad te cipele ja ugledam.

Vuče me nešto samo malo da ih probam da osjetim čvrstoću  tog hoda.

Kao opijum ta štikla razum mi muti

vječno bih da je gledam i da šutim.

Kad pokrete plesne načini ona, srce poskoči pa kaže opet,

samo da vidi još jedan okret.

Cipelica ta u mojoj je glavi i dan i noć ona me gnjavi.

O njoj bih mogla pričati vijek, obična cipela lijepa zauvijek.

Autor koala

Odgovori

Subscribe without commenting