[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Trideset ljeta evo minu

od kad su me zatočili….

I proljeća

i jeseni.

***

Sve zbog šare u mom oku,

malo lila,

malo bijele…

Mjerim tugu preduboku,

po mome zidu plešu sjene…

***

Procvalo je u mom dvorcu

tvoje cvijeće od miline…

Sve šafrani,

i jaglaci,

tepisima razasuti.

***

Njihali se u mom oku

od sabaha do smiraja.

Malo lila.

Malo bijeli.

Plavi.

Žuti.

 

Od kad su me zatvorili,

u krletki tijelo vene.

Plete duša nježne niti oko tvoga zagrljaja…

Danju uzdah,

noću sjene,

i šafrani opčinjeni.

***

Ezan!

Ezan!

Duša vapi…

A  Rječina ispod grada  odgovara:

„Tiho,

tiho sanku sneni…“

***

Trideset ljeta evo minu

od kad nema milovanja,

već rešetke i falaci…

Ah,

Lopačo, tužni dome.

***

Svijet vene,

gasnu šare,

u očima spomenari;

nade svake.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting