[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Tamo gdje tišinom završavaš

sve naše dijaloge

počinje monolog beskonačnog bijesa

u meni.

Sve što mi ne kažeš,

rekao si

direktno šutnjom

il’ pogledom.

Zar hrabrost tvoja ponire

kad oči moje čekaju?

Beskrajno tužna te posmatram

i čekam riječ, gestikulaciju…

Bar jedan treptaj,

prolazak rukom kroz kosu…

Al’ vidim samo statuu,

u kamen torzo uklesan,

da ljubim

bil’ te oživjela?

 

Autor cuvidina

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting