[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U danima ispraznosti moja duša čami,
noć mi više nije prilika za stih
već me mnogi zao duh poput vile mami
kako ja bih potrčala da upoznam njih.

Već ih dobro poznajem jer srela sam se s njima,
vikali su da su gazde u mom srcu
koje još odonda averziju ima
prema svim osvajanjima njihovim u grču.

Oni kažu kad ih spoznam da će mene usrećiti.
Vidjela sam ljude pod takvom komandom,
postali su zvijeri, kao mržnja otresiti
i već postali su dežurni pod mojoj verandom.

Nikad nisu meni prepoviše smetali,
ali nikada se ne zna kad će udariti.
Sjećam se da brzo su se kretali,
više ih je bilo pa su htjeli mi udaljiti

koncentraciju na dobro i na molitvu krasnu.
Imali su umotane rogove i papke
i zahtijevali od mene riječ mi časnu
kao da se može tako zalijepiti kapke,

praviti se časnim pred nečasnim stvorom,
odgovarati mu dobro i sve čisto,
ne sluteći da te hvata vlastitim ti izgovorom.
Njima ne mora se pretvarati moje oko bistro.

Kako oni će završiti, to se dobro zna:
krdo svinja gostit će ih pred provalijom
ili će se spetljati kao leglo zmija;
možda će poroditi se društvenom anomalijom.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017. 21:11:22

Odgovori

Subscribe without commenting