[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Polako se primičem grmu ruža,da okrjepim dušu ljepotom koju pruža.Tama krasi nježne latice vrele boje crvene,i skriva sitne rane rumene,ispod mojih očiju,zadobivene od previše plačnih noćiju.Kad samo pomislim koliko glasan je ovaj grad,ne osjećam se samom,tako manji je moj jad.Sada svaka travka,svaki list,svaka svijetla zraka,je dobrodošla,sve je korisno dok ne budem ovo prošla.I ne volim ljude previše,al sada ih trebam najviše…ne bih to nikad naglas priznala,jer oduvijek sve sam sama mogla,do časa ovoga.Što je veća tama oko mene,to me više peku vene,paraju ih uspomene,nerečene emocije.Iznemogla i luda još uvijek očekujem čuda,makar jedan pomak sada trebam,imam još snage,još se ne dam.Padnem na koljena,ispred tog divnog grma ruža,pomislim na snagu al suza je od toga brža.I već kada pomislim da nema kraja ovoj nemoći,večernji povjetarac malo mi osuši oči.Znam da nitko neće doći,niti dam da me ovakvu vide,nečiji poljupci moji usnama još bride,a oči se stide što su ikada slijepe bile.Možda nije pravi čas da opet pomišljam na nas,ali vjeruj sada te vidim kao jedini moj spas,iako sam bila samo uzalud vjeran pas.I sve što mi sada glavom prolazi,da sve jednom prođe i odlazi,i pokajem se istoga trena što sam tako osjetljiva,što sam žena…Pokajem se što volim,što postojim,a najteže mi pada što u meni još živa je nada.I nema veće nesreće i nema pomoći kada žena koja iskreno voli plače sama u crnoj noći…

 

Posted by Lady_Midnight

Nešto posebno.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting