[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dotaknuo sam njeno lice i njeno tijelo ocvalom ružom iz vrta našeg sna, dok sanjali smo nove noći, nova jutra i neka stvaranja svjetova što prostirala su se vjetrom ulicama grada. Postala je žena vremena kojem početak počinje umiranjem, a kraj ne postoji niti u tragovima. Malo je reći da se radi o vječnosti, malo je reći da se radi… da, baš o tome moj čitatelju koji gubiš dane tražeći u mojim pjesmama njezine tragove postojanja. Javom su postala jutra poezije u kojima čita svoje ljubavne stihove posvećene onom koji je sanja u dugama života, bojama nevidljivim tebi. Prepoznao sam u njoj poljupce nekog drugog vremena, dodire nekih nepoznatih postojanja, ali i čežnju i žudnju, dvije sestre u svemirima potreba. Gledao sam je kako sanja, čak i kako prosipa suze po jastucima koje smo djelili te dvije siječanjske noći gdje su se isprplela tijela u savezu jedinstva. Sada znam, da nije bila samo misao o savršenstvu, sada znam, da postoji njezin treptaj tijela u bespućima života i vremena.

Autor Pippo1906

Ova objava ima 16 komentara

  1. “Sada znam, da nije bila samo misao o savršenstvu, sada znam, da postoji njezin treptaj tijela u bespućima života i vremena.”

    Lijepo Pippo.Jako lijepo!Ugodnu noć želim. 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting