[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Tražila sam na crno-bijeloj slici
boje tvoga osmijeha
I šutke se srela sa slijepcem
u ogledalu razapete duše
Curiš mi kroz prste
Iako šake stiskam do bola
Tjeskoba me lomi
i kida svaku nadu
u oporavak nedužnog srca
Okrećeš se k novim jutrima
a mene ostavljaš sumornoj prošlosti
da zarobi godine hrđavim čavlima
Tvoja me odsutnost izgara
dok pokušavam da opstanem
kao kakvo bezlično lice
u masi izgubljenih
Bio je potreban samo jedan tren
da padnem na koljena
pod teretom tvojih htijenja
Zaboravila sam na svoje obećanje
da obraz neću okretati
prema onima
koji gledaju kroza me
Al’ ipak se sjetih
da tvoje su moći
stvarnost u mom postojanju

 

Autor Klaudija

Ova objava ima 8 komentara

  1. kad nam netko tako uzme srce, poljubi ga, ostavi pa ga baci daljinama – nastaju tuge i bolni stihovi, a takvi ljudi, koji su nam uzeli srce, ponekad imaju moć držati ga u rukama godinama…

    ima 1 citat koji sam stavila i na moj blog, a koji je moja životna istina:

    “neki ljudi vam izvade srce, a neki ga vrate na mjesto”… rekla je Elizabeth David (i savršeno pogodila!) …

Odgovori

Subscribe without commenting