[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
A Ti si me ostavio

glavom zarinutom u pijesak

da u blatu iz kojeg iznikne mi duša

ležim i krvarim,

da po površini mutne vode kao splačina plutam

i budem hrana lešinarima.

A Ti samo gledaš i ostavljaš me samog

u ovoj pustoši i tjeraš me po oštrom kamenju

da  Te slijedim  i šalješ u pustopoljinu

da jurcam za koricom kruha.

Zbunio si me s mnoštvom zvijezda koje

prebrojiti ne znadem

i pustio me da lisičja jazbina bude moj dom

u koji ne pripadam; da bude moje nebo i zemlja,

bog i svijet, bič i palica.

Slamku spasa, pružaš mi, a onda povlačiš

prema sebi i u šali me puštaš da

se utapam u moru vlastita bezumlja.

Pustošiš mi srce i otkidaš plodove moga rada;

puštaš me da patim u ljubavi, a onda

smrću kažnjavaš moju slobodu.

Ubireš mi snove koje sam mukom snivao

i grlo mi žariš sumporni vodama i tijelo

truješ svetim tamjanom.

 

A Ti me zoveš sinom svojim,

a proganjaš me kao najvećeg neprijatelja

i gaziš u blato i propinješ na užareno željezo

i oštricom kidaš živo srce.

Veseliš se svakom rođenom djetetu mome,

a onda ga daruješ boleštinom i kugom.

Želiš da Ti u naručju sjedim,

a munjom me ganjaš kao lisica plijen.

Dižeš me visoko, a onda puštaš da se razbijem o tlo.

Voliš me, a ipak puštaš Mefistu na volju da me mrcvari

i koprca po blatu mene i moja pokoljenja.

A Ti samo gledaš i šutiš i smiješ se

i puštaš me da proklinjem.

Tvoj sam, ali nisam tvoj!

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting