[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Tužno je kada osjetiš
Da tamo gdje si pripadao
Jednim dijelom ne pripadaš više
Tužno je kada
Nakon nekog vremena sjećanja izblijede
Slike nestanu.
Pa zaboravimo one uz koje smo odrastali,
one koji su nas učili kako voljeti.
Tužno je sto više niko nikoga ne shvata.
I uzalud bude što nam ista krv teče venama
Jer konci bliskosti bivaju pokidani onog trenutka kada napustimo dom, misleći da ćemo negdje drugo bit sretniji.
Tužno je kada vas nema dugo, pa se vratite u kuću gdje ste odrastali, i tu se osjećate kao gost.
Tužno je što vise nema one buke, urlanja, smijeha pa i plača, nego samo čujete sporo disanje starih roditelja.
I nase rijeci podrske, dok ih vrijeme odnosi dalje od nas.
Tužno je što se pitamo da li smo došli kasno svaki put kada dolazimo.
Da li je babo osjedio zato što je to “genetski” ili zato što je dosta vremena prošlo.
Pa onda osjecamo krivnju, koja već odavno ustvari živi u nama, u podsvesti.
Tužno je što tek tada žalimo za svakom sekundom koju smo proveli bez njih, dok su oni mislili da smo srećni, ispunjeni, a mi bismo spretno glumili.
A život nam je zapravo ironična predstava za naivne gledatelje.
Tužno je što im govorimo da nisu ostarili, da imaju još mnogo vremena.
Da smo mi uvijek sa njima, iako smo daleko.
A onda osjetimo jos veću tugu, krivnju,
kada vidimo majku dok uzdiše njoj težak zrak.
A babo bi je korio, i govorio bi da su ih samo godine izmorile, da su dobro.
Tuzno je kada na rastanku
Ih ljubimo i glumimo da smo sretni.
Tamo negdje daleko.

Autor Emsada

“I won’t stop writing about you; if the ink dried, I’d shout about you.”

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting