[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Prokleto jutro, tiho i tmurno,
opet se pitam, bezbroj puta,
a krvavo srce u meni je burno,
zašto mi glava bez cilja luta…

Ali dan je čudan, nije kao drugi,
ovaj je poseban, razloga ne znam,
danas ne otvaram vrata tugi,
možda ću ipak danas da spoznam,
srodnu si dušu, ideala istih,
tužnih osmijeha i misli čistih…

Vidim ono što nisam dosad,
siluetu u kutu koja čudno me gleda,
ako neću sada pitam se kad,
želim da idem, ali glava neda…

Nekoliko riječi samo joj reko’,
ne da smo slični, nego smo isti,
sklanjam predrasude, preći ću preko,
jer osjećam dušu kako vrišti,
svoju i njenu jer želi nekog,
sebi ravnog, prognanog, istog…

Osmijeh nestašni na licu joj se nađe,
nije ni stigla da shvati, da se snađe,
ali sljedeće sekunde više ga nema,
opet se bura depresije sprema…

Bezbroj misli, crnih i teških,
u njenoj glavi haraju stalno,
fale joj duši osjećaji meki,
prošlo je vrijeme, kada biješe joj bajno… 

Ali doći će jutro, doći će dani,
kada će ona i osmijeh joj divni,
biti u sobi, punoj sreće, biti tihi, biti sami… 

Autor FallenAngel

Ova objava ima 15 komentara

  1. Postoji neko cudno preplitanje suprotnosti i sama sam vrlo cesto trazila ljepotu u tmurnim stvarima, na taj nacin sve nekako podnosimo lakse…Ljepota tuge, stapanje s tamom i vrlo lako nam osmijeh ozari lice…
    Vrlo lijepo…

  2. Ali dan je čudan, nije kao drugi,
    ovaj je poseban, razloga ne znam,
    danas ne otvaram vrata tugi,
    možda ću ipak danas da spoznam,
    srodnu si dušu, ideala istih,
    tužnih osmijeha i misli čistih…
    odlično Angel
    moj naklon do poda
    pozdrav:))

Odgovori

Subscribe without commenting