[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Gledam ostarjelog unuka begova

kako ćuti,puši i senilno sipi

ispred divne kule,u kraju snjegova

jednog ljetnjeg dana,svud zapara kipi.

U gustome hladu,plemenite kruške

čije vitko stablo ,kao tijelo žene

pruža spokoj ,briše bola teškog sjene

a plod zlatnim sokom liječi usne muške

sjedi dostojanstven,kao na Diwanu

dok srebrni  glasi s minareta slave

i pletu nad gradom  simvol vjere prave.

A mene,đaura,svijetle misli stanu

pohoditi tada što nijema,krvava

ljepota donese : miris bašta i ašikovanje

i bedra hurija kad sudbine strava

nadvlada a srce daleko od doma ostane.

Autor Stevan

Odgovori

Subscribe without commenting