Oni stoje u prostoru kao komadići razbijenog zrcala,
kao poluljudi koji čekaju zadnji ciganski ples u novim cipelama;
slušam drveće kako prkosi zaboravu,
previše nas je na jednome mjestu
jer gušim se u ovome redoslijedu,
miris gljiva, esencija reinkarnacije
i gledam u slovo po slovo
i slovkam sebi samoj
ovaj svijet unutar glave-kaveza
odletjela bih iz sebe
i svi bi kilometri
magičnom zlatnom prašinom
izbrisali naše egocentrične, proročke vizije
kojima smo se ranili.
kreativna jesen, beznadezna i puna boli. skupila si po putu pregrst snaznih slika koje se bore i obecavaju sjaj. pokazala si snagu za borbu jer si posvijestila rane. jako lijepo, gretjen!
kad bi to bilo tako lako…sve bi bilo puno jednostavnije
dobra!
lijep pozdrav
Ja zahvaljujem na lijepim komentarima 🙂