[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Oni stoje u prostoru kao komadići razbijenog zrcala,

kao poluljudi koji čekaju zadnji ciganski ples u novim cipelama;

slušam drveće kako prkosi zaboravu,

previše nas je na jednome mjestu

jer gušim se u ovome redoslijedu,

miris gljiva, esencija reinkarnacije

i gledam u slovo po slovo

i slovkam sebi samoj

ovaj svijet unutar glave-kaveza

odletjela bih iz sebe

i svi bi kilometri

magičnom zlatnom prašinom

izbrisali naše egocentrične, proročke vizije

kojima smo se ranili.

Posted by Greta Ray

This article has 3 comments

  1. kreativna jesen, beznadezna i puna boli. skupila si po putu pregrst snaznih slika koje se bore i obecavaju sjaj. pokazala si snagu za borbu jer si posvijestila rane. jako lijepo, gretjen!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting