Tuga Hafizova

[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Mjesec je zrakama bunar zavodio,
munare vjetru dove šaputale,
uzdah se sitan noći obećao,
tu noć,
noć kad mu se ona na vjernost zaklinjala.
.
Sad u đulistanu s ružama samuje,
zoru iščekuje ostavljeno štene;
odnijela je sa sobom osmijehe,
i sve ono što roba grijati umije
nestalo je,
nestalo je noćas u daljine,
aman, nepoznate.
.
Od mehane svu noć se cika-vika čula,
udario slatki grijeh vinom u sva zvona,
dukatima zlatnim kafedžija vrti;
A po stolovima kao po vatri živoj
bosonoga đaurka pleše lamma badu.
.
Zavezala pamet starome sazliji
što oplete đule niz bedeme stare,
što raskući dvore da složi harfove
ne bi li joj oči cvijetom opčinio;
A ptica mu noćna kajde šaputala,
pod prstima mu žice popucale
a po čivijama mu kose objesila,
aman, divne…
.
Zakloni, Hafize, lice iza toploga shemagha
da ti ga noćni vjetar ne nagrdi,
zakopčaj rever da sreća ne uđe,
pritisni puce neka tuga spava,
plači, Hafize,
suze grijeh nisu;
Nek isprate oči umiruće zvijezde
dok iznad Shiraza ludi derviš pleše.
.
Obori pogled s nebesa u travu:
gle,
sitni cvjetići pjesmu izatkali,
malešna stopala vrtom pogazila,
dobro ti jutro, pomršena travo,
donijala si sitnu sreću na uranku,
aman, hudu…

2 Thoughts to “Tuga Hafizova”

  1. Zerina Hatipovic

    Donio si nam malo istocnjackog duha, plesa dervisa, i stare bosanske tradicije. Barem smo se u mislima sjetili nekog drugog vremena, koji je tekao u asikluku i lijepom muhabetu. Ziv i zdrav bio, dragi nas Feniks

  2. Hvala draga Zerina. Ja ne umijem da reknem. Ta vremena su živa, ali čini mi se samo u dušama ljudi, koje ja voljeh i volim danas.
    Da umijem napisati neku najljepšu pjesmu, napisao bih je samo za Zerinu, ali ne umijem, meni se baš čini 🙂

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting