[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tu si,
osjećam tvoj dah,
miris tjela još je tako svjež,
tako živ,
tako blizak…
a tako izgubljen.
Ne želim otvoriti oči,
ustati i ostaviti na jastuku tebe,
tvoj pogled
osmjeh,dodir…
dodir praznog kreveta,
čežnje zagrljaja…
Zovem te,iako uzalud,
zovem te tihom šapatom
jer ne želim probuditi
tek usnulo sjećanje na srce puno sjete,
na misli koje pune su tebe…
ne želim probuditi ni ono pitanje
koje si još uvijek postavljam…
Rijeke osmjeha su presušile,
pustinja srca
nova je zrnca tuge donijela

i suznim očima svu vodu odnijela…
jer ne odlaziš
i ne daješ ključ
da se oslobodim okova ljubavi.
da ponovo dišem,
da opet utomen u san,
miran,pun nade…slobodan!
Tu si,
zamrznuta u sjećanju,
jer te ne mogu…
ne želim prestati voljeti…

Posted by ursus-major

This article has 15 comments

  1. Pjesnik tuge nam je opet tu!Tuga,izgubljenost,emocije,sve to je unutra i daje onu posebnost tvojim stihovima zbog cega ih rado citam.Odlicno napisano.
    Prijateljski pozdrav!

  2. Eh Medo, ljubiti se ne može drukčije nego kako si napisao, a da prečesto boli istina je. Hvala na tvom dolasku u moj svijet stiha. osmjeh i pozdrav ti ostavljam.

    • Nemaš se na čemu zahvaljivati draga antonija!Poezija i ljubav prema stihu nas je sve dovela ovdje,pa tako i tebe!Nadam se da se ugodno osjećaš u našem društvu!Pusa i :)))) ti stižu!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting