[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

A te daljine su bile… dugi sati tvoga hoda,

Do juče sva tama u očima putnika, kao sudbina iscrtana.

 

I da nisi bio toliko jak, jači od sebe i svog straha,

Možda bi pristao na lakše uloge:

Neke bi te druge ruke privoljele sebi,

Dotakle nekom sličnom harmonijom života,

I možda to ne bi bila ista, ali bila bi ljepota,

Isto neki našem sličan mir.

 

Ali, sad dok gledam u daljine i prisjećam se prvih naših slika,

Vidim prošlost bolje nego ikad, vidim da je bliska s godinama našim,

Da ih kao ni nas ne mijenja.

 

Tu sam, i dalje lijepom da ti padam na dušu, i sa njom se,

Ko za tkivo vežem.

Autor milanak

Ova objava ima 1 komentar

  1. Vrlo dojmljivo napisano Milana!
    “Neke bi te druge ruke privoljele sebi,

    Dotakle nekom sličnom harmonijom života,

    I možda to ne bi bila ista, ali bila bi ljepota,”
    Lijep pozdrav ti ostavljam!

Odgovori

Subscribe without commenting