[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Tu, gdje smo pali,
Od čelika dušmanskog,
Sad vrane grakću,
A naše kosti leže,
Dokle pogled seže.
Nekoć zeleno polje bješe,
U ona vremena,
Prije no zlo ga snađe.
Sad sjena počiva nad zemljom tom,
Sunce je davno izgubilo moć,
Oblaci crni kao vranino krilo,
Nepomični nad kostima palih.
Naše duše zarobljene na polju,
Zauvijek okovane tamom.
A mačevi naši hrđavi leže,
I nikad dušmana kazniti neće.
Što li nas snađe, ta sudbina kleta,
Sužanjstvo bez kraja,
Vječnost bez sunčeva sjaja.
I počivaju kosti naše,
Tu, gdje drveće više ne raste,
A vapaje naše rasprši vjetar,
Tu, gdje život više ne kroči…

Autor odoakar

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting