[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

I.

Pamtis li jos dan
kada se u gradu odrzavao sajam cvijeca
a u vrtu nasih dusa
sve su kamelije odjednom umrle?
Tlo se u tom trenutku zatreslo
raspukli se temelji jednog postojanja
a krov odnio tsunami, sjecas li se?

U ocima se suze zgrcile, nismo mogli plakati
a kamelije izdahnule zacudjene, nijeme
u naletu
neobjasnjivog a neizbjeznog
nevidljivog a pogubnog
neshvatljivog a smrtonosnog…

Jesi li ikada ponovo 
posjetio ijedan sajam cvijeca
ili si se poput mene
izgubio u labirnitima tuge?

 

II.

LANCI  SUDBINE

Ne poznas me
niti znades
da sam vec
sve dozivjela
ljubav i bol
radost i tugu
pobjede i poraze
susrete i rastanke
u rane sol…

Ne znas 
ti nista 
o zivotu mom
ni kako 
dugi niz godina
za umrlim 
kamelijama zalujem
na cestama prasnjavim
putima besciljnim
a nigdje sklonista
od zime, od bure
u crne , nocne
zlosretne ure…

Zacudo,
nikada se 
sreli nismo
a cesto bili 
posve blizu
dotakli se skoro
poput bisera u nizu
kroz zivot smo isli
cestama usporednim
mozda smo poruke
u kodovima slali
da bismo uplaseni
na pola puta stali?

Rukama sudbine
                             ispleteni lanci
                                                     uvijek nas vezali
                                                                              a ostali smo stranci…

 

III.

MORALA   SAM

Morala sam
kamelije izmastati zajedno s tobom
na obali rijeke ponornice , ispod tuznih vrba
na morskom zalu u zagrljaju maslina crnih
Bilo je neophodno znati
da putujete vlakovima
koji ne staju na stanici  gdje ja cekam
na brodovima koji ne pristaju u luke na Jadranu
u gradovima dalekim, ledenim, stranim
uzaludno vas traziti…

Bilo je sudbonosno
tebe sresti pa od tebe pobjeci
daleko, neprohodnom cestom

u –nepovrat

…a poklanjao si mi kamelije u pupoljcima…

Bljeskovi nasih zjenica su kao munje
ubile bi nas, kad bi nam se dlanovi dotakli

 

“Rijeka bez povratka”

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting