[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Treperi svijeca na stolu mome
otkucava mi vrijeme kao ura
i pitanja mi postavlja tiha–
tiha i bolna, bolna i gruba:

Uzalud, zar je, bas sve to bilo
sve , to, sto je u nepovrat–
rijekom bez povratka otplovilo?

U mraku vidim jedan prozor mali
malen i taman, taman i hladan–
uz prozor slutim toju sjenu nijemu
i sat sto tvoje otkucava vrijeme,
samu sebe zacudjeno pitam:

Zasto jos uvijek
istu knjigu citam?

Treperi svijeca na stolu mome
treptaje cujem kao bilo srca
kao stare ure otkucaje kasne–
kasne i crne, crne i brizne
kao pitanja u svitanja,
ucviljene majke:

Kamo li zurite i kuda hitate
mozda na staze, zauvijek nedostizne?

Misao moja osvjetljava okno
okno moje malo, zrcalo djetinjstva
trak svjetlosti tik uz tvoje lice
vidim te nagnuta nad stranicama zutim–
zutim i starim,  godinma starim
i vise ne pitam, sve mi je znano:

“Zivotopis bez svrsetka”
jos uvijek citamo;
a rijeka zivota tece i tece
bez povratka , mozda,
no uvijek– ispocetka…

 

“Rijeka bez povratka”

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting