[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Pustio je da ga ulice same vode. Ne treba misliti, samo gledati, upijati, pretvoriti se u ogledalo, sliku. Prepustiti život njemu samom. Pa što bude da bude! To je bio početak rezignacije. Padala je lagana kišica i davala gradu čudne odsjaje, slikajući atmosferu nekog postimpresionističkog platna po kojem se razlijevaju boje. Slika je dovršena, uokvirena, ostavljena, a boje se i dalje razlijevaju. I sjaje. Došao je tako snatreći o slikama do prvog semafora i stao. Kao da ga je netko prikovao za pločnik. Osjećao se odjednom nekako čudno, ali dobro.Gledao je u semafor kao u neko čudo. Taj stup koji s tri okrugla svjetla zapovijeda ljudima da stanu. I oni stoje i čekaju. Jer tako mora biti. Oni čak osjećaju neku posebnu važnost tog trenutka. Zajedničkog bivanja ispred semafora. Oni čekaju svjetlo. A kada se upali točno određeno svjetlo, svi zajedno krenu preko pješačkog prijelaza. A taj je prijelaz označen bijelim trakama, samo za njih. I oni se u tom trenutku osjećaju kao zvijezde. Kao da hodaju crvenim tepihom, a s druge strane ih očekuje blicanje aparata i razdragana gomila obožavatelja.

Čekao je zeleno svjetlo, ali kada je došlo zeleno, on je i dalje stajao. Bio je lagan, ali čvrst, potpuno siguran u sebe. Zeleno je, a on stoji. Dolaze ljudi s druge strane ulice i gledaju u njega. Jedna djevojka mu je htjela reći da je zeleno i da može krenuti. Čak je podigla ruku da mu mahne i pokaže semafor, ali onda ju je polako spustila. On ju je pogledao i samo se blago nasmiješio. Zeleno ili crveno? Njemu je bilo svejedno. On je sada bio ludosiguran u sebe. Do njega je stajala sredovječna gospođa koja mu se učinila simpatičnom, čak pomalo i privlačnom, i gledala u semafor. Tada joj se Luka obratio i tiho rekao: “Dijete naranče jede.“ Žena ga je upitno pogledala, kao da nije dobro čula, a onda rekla samo: „Molim?“, Rekla je to molim simpatična gospođa u smeđem mantilu i zagasitocrvenoj marami i zbunjeno se nasmiješila. „Dijete naranče jede.“, ponovio je Luka i ostao mrtav hladan. Gospođa je sa strahom bacila pogled na semafor, ali zeleno svjetlo nije se pojavljivalo. To je bio taj trenutak. Trenutak koji zaustavlja vrijeme. Trenutak koji treba zadržati pod svaku cijenu. On je gledao u nju, dok je okretala glavu i pravila se da se ništa ne događa. Simpatična gospođa je tada prošaptala: „Božeee“ i htjela se prekrižiti, ali joj je ruka zastala u zraku. Trenutak male vječnosti trajao je i trajao beskrajno dugo, a on je uživao. Sve se zaustavilo, čak i zvukovi. U jednom trenutku Luka je osjetio da se sada sav taj prostor oko njega širi i dobija neko drugo značenje koje nije mogao objasniti niti opisati, ali je u njemu mogao beskrajno uživati, kao nikada prije. Tada se konačno upalilo zeleno i Luka je pošao za prestrašenom gospođom koja je produžila korak. Onda je zastao na drugoj strani, okrenuo se natrag i čekao crveno. Do njega je sada stajao stariji gospodin ozbiljna izgleda, koji je povremeno kašljucao i pogledavao na sat. „Na pučini plače dijete…“, rekao je Luka glasno i svečano, s nekim prizvukom tamne sjete, i onda se okrenuo prema zbunjenom gospodinu koji je uspio reći nešto kao: „Kako?“ Luka je nastavio: „Na pučini plače dijete. O noći, budi mu majka.“ Stariji gospodin je nervozno pogledao na sat, a onda u Luku. Nije se snalazio. U prvom trenutku pomislio je da nešto nije dobro čuo, pa je svoj znatiželjan pogled uperio u Luku i čekao. Kada je vidio da bi situacija mogla postati opasnom, htio je krenuti prema njemu i zaprijetiti mu, jer je mislio da ga zeza, ili da je lud, ili oboje, a onda ga je Luka pogledao i pokazao na semafor. Bilo je zeleno, ali se gospodin nije mogao pomaknuti. Stajao je tako jedno vrijeme potpuno zbunjen, a onda ljutito odmahnuo rukom i kročio na zebru. Međutim, tada se upravo upalilo crveno. Morao je ostati zajedno s luđakom.

Luka ga je sada pomno gledao, ali je i dalje bio vrlo hladnokrvan, savršeno miran. Samo mu je iz očiju izbijala ludost. A u toj ludosti bilo je i neke mudrosti koja se sada otrgla ograničenjima. Gospodin se onda nešto jače zakašljao i skupio u sebe, pa je počeo tapkati na mjestu i okretati se kao da nešto važno traži.  Sitna kiša i dalje je padala na grad, pločnici su bljeskali od odsjaja svjetla na vodi. Bljesak mokrih tračnica! Sjaj u tami! Gledao je tu sliku kao neko poznato remek-djelo. Poznato je, ali još nije otkriveno. Stao je ispred te slike kao da se nalazi u nekoj slavnoj galeriji i počeo primijećivati kako su boje na platnu neobično svježe i žive, a platno je staro tristo godina. Slika je davno dovršena, a boje se i dalje prelijevaju platnom. Svježe i žive kao da je tek sada slikar odsutao od nje i prepustio je njenom vlastitom životu. Slika je dovršena, čak i uokvirena, a boje se i dalje prelijevaju pločnikom, kao na platnu. I Luka je sada dio te slike, tone u boje, u samoga sebe. Javljaju se i druge slike, slike starih majstora iz prošlih stoljeća. Otvara oči i gleda: kišobrani su se gubili u perspektivi glavne ulice, a pješaci s lakim naoružanjem krenuli na drugu stranu. Kada su stigli na drugi kraj pločnika, Luka je opet stao i okrenuo se, a stariji gospodin gledao je za njim i vrtio glavom. Luka je sada stajao i nije se uopće micao. Mogao je tako stajati satima. Jer to više nije bio on. Ili je to bio pravi On. Postoji taj jedan tajni lift koji vozi još dublje, u samo srce crnog rudnika lignita. Lift se spušta vrtoglavom brzinom u srce tame i onda najednom stane. Malo poskoči, pa se umiri. Jer više stvarno ne može dalje. Probio bi zemljinu koru i izašao na drugom kraju planeta. Onda se taj lift, to dizalo, konačno počne dizati, jer mu to i samo ime kaže, pa se podiže i nešto u njemu i vraća ga na svjetlost dana, odnosno noći.

Zvukovi i slike dolazili su i prolazili kroz njega, a on je uživao u njima. Stapao se s elementima stvarnosti, igrao se s njima, uzdizao se iznad svega. Sada više ništa nije imalo svoj predznak, dobrog ili lošeg, moralnog ili nemoralnog, pravog ili krivog. Stvari su jednostavno postojale, bivale, stajale ili prolazile kroz njega. Činilo mu se da je na trenutak osjetio njihovu bit. Koja se ne može dodirnuti, a kamoli opisati. U njemu više nije bilo nikakvog straha ni brige. Ničega što zapravo i ne postoji. Približio se barem malo neposrednoj stvarnosti. Koja vapi da je se konačno razotkrije! To je bio taj trenutak koji je tražio godinama i koji je sada htio podijeliti s nekim. Jedan mladi par upravo je dolazio prema njemu. Bili su zagrljeni, smijali su se nečemu i kao da nisu vidjeli nikoga oko sebe.  Tada su oni zastali, a on je rekao: „Dijete naranče jede.

On ih je onda još jednom pozdravio, došao do njih još bliže i šapnuo: “Vrijeme mora jednom stati“. Sada je bio vrlo ozbiljan. Stajao je tako u svom dugom starom kaputu, s rukama u džepovima, i poput proroka govorio: „Čujete li kako dolazi vrijeme. Neumitno. Ali, ono nema otkuda doći, jer već je tu par milijardi godina. Ali, ono jednom mora stati. I tada će se sve otkriti!“ Smijeh je sada utihnuo. Par je zastao i polako se pripremao za uzmak. Djevojka je nešto šaptala mladiću koji ju je nježno umirivao. Manijak je htio još nešto reći za kraj, nešto efektno, nešto što izaziva pozor, ali ipak nije rekao ništa, samo se povukao u mrak i otišao smijući se i brbljajući sebi u bradu, kao da je u tom trenutku kroz njega prošla oveća kolonija neutrina: Neutrini, ha ha ha, neutrini, mali slatki neutrini……

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 3 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting