[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Danas je je čitav dan trajao samo jedan trenutak.

Bilo je maglovito, hladno, mraz se uhvatio za vlati trave i grančice stabala.

Sunce je skriveno iza magle neprimjetno osvjetljavalo svijet.

 

Nisam se bunio, prepustio sam se trenutku, osjećao sam se melankolično, tjeskobno, nestvarno, nevidljivo,  daleko,hladno.

Nisam se pokušavao othrvati osjećajima, svaki me obuzeo i ispunio, postao sam sila prirode.

Bio sam dan, neometan, snažan.

 

Volim vrijeme, izmjenjivanje dana i noći, polagano, stoički.

Volim vrijeme, kišu i sunce, mirise dana i noći. Ovako živim već duže vrijeme.

 

Vidim ljude, svaki živi na svoj način. Žive zajedno. Ovisni jedni o drugima.

Gledajući ih osjećam se neprilagođeno, umorno.

Koja je njihova tajna? Što oni znaju a ja neznam?

 

Danas sam poput magle; spor, neumitan, neopipljiv.

Danas se bojim prilagođenih. Fino podešenih.

Bojim se razgovora, pogleda.

Ne želim ostaviti trag, ne želim utjecati na nikoga.

 

Bojim se mišljenja. Pomisli da postojim u nečijoj glavi, u nečijem srcu, bez moje privole.

Da me neko može izvući iz svojega sjećanja u bilo kojem trenutku i presuditi mi. Dobar je. Loš je. Predvidljiv, čudan.

 

Ne mogu se prilagoditi, možda da pronađem nekoga tko će to učiniti umjesto mene.

Ovako neću moći još dugo preživjeti. Prepoznat će me. Otkrit će da nisam njihov.

Zaboravit će na mene. Moram otići.

Na mjesto gdje ima sunca, topline, volje.

Želim više od jednoga trenutka, barem dva.

Autor Sinclair

Ova objava ima 1 komentar

  1. Danas sam poput magle; spor, neumitan, neopipljiv.
    Danas se bojim prilagođenih. Fino podešenih.
    Super stihovi kao i cijela pjesma sa predivnim opisima trenutka!
    Veliki pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting