[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Tren

 

Zidovi kao da su sve uži,

Ja postajem sve manja,

sve manje zraka ima.

Ta surova i hladna istina me steže,

Ruke mi veže,

Prste pomaknut ne mogu,

Na bol uprijet ne smjem jer pre ponosna sam.

Ja plakat ću i grmljavinu u glasu imat,

Te riječi će sijevat,urlat…

A ja ću nijemo sjedit

I pogled poklonit praznini,

Glas tišini.

Jer šta je riječ naspram onog tko ne sluša.

 

Gabrijela Ergović

Odgovori

Subscribe without commenting