[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U daljinu staklenim očima gledam,
Visoke planine probile se do neba.
U sumraku blaga magla ih prekriva,
Iza njih jarka svjetlost snebiva.
I fali u zraku ono nešto,
Što me čini nasmijanom i sretnom.
Kao da me golemi zidovi stišću,
Bolni, glasovi u mojoj glavi tvoje ime viču.
Opet u daljinu istu gledam,
Čekam da dođeš, tebe trebam.
I minuta svaka jednu vječnost traje,
Ma neka traje, čekat’ ću i dalje.

Autor Viki

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting