[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Danas osluškujem mramornu tišinu
u alejama crnih čempresa
s krošnjama poput gorostasa
u kojima ti je duša uzdignuta u visinu.

Podignuti vjetrom bijeli oblaci
zapliću se u te čudesne grane
kao tvoje sijede kose žalosne
nošene u plavetnoj nebeskoj arci.

Ne, ti nisi samo zemlja, samo prah,
ti sjeme si pravednosti i dobrote,
kao vojnik na straži čuvaš me od strahote
i još brineš za me – osjećam tvoj dah.

 Poklonio si mi svoje izgubljene nade
sve svoje tužne i sretne dane,
pazio da na moj put zlo ne stane
i poput oca dom topli mi dade.

Htjela bih da zelena sam travka mala
na tvom osamljenom kamenu grobu
po kojoj kaplje srebrna rosa u limbu,
kako bih ti još jednom rekla: Hvala!

Autor Sissi

Odgovori

Subscribe without commenting